Pre desetak godina, otišla sam jedne večeri kod poznanice u kratku posetu zbog posla. Kod nje je bila njena majka, žena od osamdesetak godina. Nas dve smo za stolom razgovarale i pile kafu, a ona je sedela na krevetu. Kašljala je.
Iako nisam želela da obraćam pažnju na njen kašalj, ipak mi je odvlačio pažnju i primetila sam da u toku razgovora sve više osluškujem taj njen kašalj i pažljivije je posmatram. Sedela je sasvim mirno, izgledalo je kao da prati naš razgovor; zapravo se trudila da bude uviđavna prema meni. Kašalj je bio suv i učestao, i pokušavala je da nešto iskašlje.
Nije mi padalo na pamet da se umešam u njihov život niti da se upuštam u razmišljanje o eventualnoj pomoći. Posebno iz razloga što sam nekoliko godina pre toga svuda oko sebe, među svojim poznanicima, prijateljima i rođacima toliko govorila o homeopatiji, toliko ljudima objašnjavala i nudila brojeve telefona homeopata, za decu, za njih same i njihove zdravstvene probleme, da mi se već bilo smučilo to ubeđivanje. Neki prijatelji su počeli i da zaziru od mene, da prave šale na moj račun, ali i da me zovu i pitaju da li mogu da im pomognem kada su im deca bila bolesna. Naravno, nisam to činila, jer sam uvek bila svesna da nisam obučena da se bavim lečenjem i primenjivala sam ga samo u svojoj porodici.
Međutim, te večeri, moja poznanica je počela. U nekoliko rečenica mi je ispričala da majka inače ne živi sa njom, da živi sama u svojoj kući, da je počela da kašlje pre tri nedelje, da ju je već nekoliko puta vodila kod lekara, kako pije već drugu ili treću vrstu lekova i nikako joj nije bolje. Noću uopšte ne spava od kašlja, jer se stanje pogorša kad legne.
Već sam se u sebi preslišavala šta u kući imam od lekova za kašalj i šta bi baki odgovaralo. Nisam ništa komentarisala, ali je starica sada pažljivo slušala naš razgovor i sve vreme me je gledala. Dvoumila sam se: da li da se lepo pozdravim i odem istog trenutka ili da upitam nešto što mi je bilo na umu.
Upitala sam, ipak: „Da li vas grebucka u grlu pa zbog toga kašljete?“ „Da, ćerko.“ „A iskašljete li nešto ponekad?“ Sad više nisam mogla nazad. „Pa, po malo.“ I još samo jedno pitanje sam postavila: „A da li se ponekad malo umokrite kad se zakašljete?“ „Jao, ćerko, svaki put.“
Imala sam Rumex. Ali, plašila sam se da ga ponudim. Otkud znam, može da ne deluje, da joj sutra bude gore pa da pomisle da je od leka. Moja poznanica je žena otvorenog duha i kod jednog njenog zdravstvenog problema koji je ranije imala, ja sam joj pomogla savetom koji je poslušala i kasnije se ispostavilo da joj je to promenilo život. O homeopatiji je znala tek nešto malo iz razgovora sa mnom. Primetila je da razmišljam i pitala me je da li mogu da pomognem njenoj majci, jer stalno jadikuje zato što zbog kašlja mora bude kod ćerke, a navikla je na svoju kuću.
Bilo je već kasno veče. Rekla sam joj da ne znam da li mogu da pomognem, neka me pusti da odem kući i pročitam još po nešto, pa ću joj javiti telefonom. Trebalo mi je još malo vremena da odlučim šta da radim. Odlučila sam da preuzmem odgovornost. Pozvala sam je od kuće, spakovala nekoliko kuglica Rumexa, došla je kolima i – dala sam joj lek i uputstvo koje sam napisala na papiru. Mislim da te noći nisam uopšte spavala. Ujutro sam dočekala neko razumno vreme da je pozovem.
Pozvala je ona mene i rekla da je majku jutros odvezla kući. Posle tri nedelje, prvu noć je prespavala normalno, kašalj je sasvim prestao i rekla joj je „da pozdravi ono dete i da se mnogo zahvali u njeno ime“.
Ponekad su simptomi tako očigledni, da možete da otvorite priručnik i postupite po onome što u njemu piše. Ovo je bio jedan od takvih slučajeva. Ne znam ni sama kako se tada sve tako uklopilo i kako sam se uopšte setila leka Rumex, posebno što ga dotad nijednom nisam upotrebila. A u akutnim stanjima – ako date pravi lek, tegobe nestaju „kao rukom odnete“.
Da sam u to vreme koristila repertorijum, evo šta bih pronašla od njenih simptoma: