Istraživanje sprovedeno na Istraživačkom institutu Bejkrest Rotman u Torontu, podržano od strane Nacionalnog instituta za zdravlje SAD, otkrilo je postojanje moguće veze između anksioznosti i demencije. Istraživanje je koristilo podatke studije Inicijative za neuroviziranje Alchajmerove bolesti u kojoj su dokumentovane promene u kogniciji, strukturi mozga i mentalnom zdravlju 376 odraslih osoba, starosti između 55 i 91 godine, od kojih su svi imali blago kognitivno oštećenje povezano sa blagim problemima u vezi sa pamćenjem, poput zaboravljanja zašto smo krenuli u kuhinju ili gde smo ostavili ključeve. Tokom trogodišnjeg perioda, pacijenti su izveštavali o tome da li se osećaju anksiozno ili imaju simptome anksioznosti, kao nedostatak daha, nervoza, drhtavica ili drhtanje. Bejkrest studija je otkrila da se kod pacijenata sa blagom, umerenom ili teškom anksioznošću, rizik za razvijanje Alchajmerove bolesti povećava za 33%, 78% i 135% – respektivno. Zaključak je da je razlog povećan nivo hormona stresa, kortizola, kod ljudi sa anksioznim poremećajem. Kortizol, steroidni hormon koji se oslobađa kao odgovor na stres i nizak nivo glukoze u krvi, poznat je po tome što oštećuje hipokampus, koji ima važnu ulogu za obradu memorije i osećanja.
Već je poznato da postoji veza između depresije i Alchajmera, pa je studija uspela da razdvoji efekte anksioznosti od efekata kliničke depresije, jer su u obzir uzeti samo pacijente kod kojih je depresija imala nizak učinak. Kod pacijenata kod kojih se stanje pogoršalo do Alchajmerove bolesti, snimanje magnetnom rezonancom je otkrilo strukturalne promene poput atrofije moždanih regija zaduženih za sećanja i obradu emocija. Smatra se malo verovatnim da je anksioznost pacijenta samo emocionalni odgovor na opadanje kognicije. Prethodna istraživanja depresije i emocionalnog stresa takođe ukazuju na zajedničke mehanizme koji mogu dovesti do Alchajmerove bolesti, ili je pogoršati.
Obzirom da lekovi za anksioznost kod pacijenata sa blagim kognitivnim oštećenjem obično loše utiču na spavanje i otupljuju kognitivnu funkciju, istraživači predlažu promene načina života: kvalitetniji san, učenje novog jezika ili ples, za stimulaciju sinapsi i smanjenje stresa aktiviranjem pažnje. U osnovi, ono što su predlagali je pokušaj da se živi u sadašnjem trenutku i uživa u stvarima. [1] Ključna reč je pokušaj.
Analize medicinskih rezultata
Analiza medicinskih rezultata bavi se sa tri nivoa ljudskih doživljaja i njihovom povezanošću sa našim zdravljem i blagostanjem.
- Fizičko zdravlje: fizička sposobnost, zadovoljstvo fizičkom sposobnošću, pokretljivost, efekti bola, težina bola, ograničenja aktivnosti zbog fizičkog zdravlja.
- Mentalno zdravlje: psihološki problemi (anksioznost i depresija), psihološko blagostanje (pozitivan stav i osećanje pripadnosti), kognitivna sposobnost, ograničenja aktivnosti usled emocionalnih problema.
- Opšte zdravlje: energija/umor, problemi sa spavanjem, psihofiziološki simptomi, društveni život, preduzimljivost (npr. nesposobnost za rad), trenutna zdravstvena zapažanja i zdravstveni problemi.
Ali, koliko smo u stanju da obezbedimo da svi ovi faktori, sve vreme, budu u zdravim granicama? Vidimo da psihološki problemi ukazuju na anksioznost i depresiju. Evo nekih činjenica o anksioznosti i depresiji koje daje Kanadsko udruženje za mentalno zdravlje:
- 20% Kanađana u svom životu doživi mentalnu bolest;
- približno 8% odraslih osoba u nekom periodu svog života doživi ozbiljnu depresiju;
- i kod muškaraca i kod žena, starosti od adolescencije do srednjeg doba, samoubistvo je jedan od vodećih uzroka smrti;
- anksiozni poremećaji pogađaju 5% porodične populacije, izazivajući blage i ozbiljne probleme;
- skoro polovina (49%) ljudi koji misle da su doživeli depresiju ili anksioznost, nikada zbog toga nisu otišli kod lekara.
Prema podacima Kanadskog udruženja za anksiozne poremećaje anksiozni poremećaji su najčešća mentalna bolest koja pogađa odrasle Kanađane. Više činjenica:
- jedan od četvoro Kanađana barem jednom u životu ima anksiozni poremećaj;
- kod 4% kanadske populacije anksiozni poremećaj je ozbiljan hronični problem;
- 58% klijenata sa OKP pati od problema sa učenjem;
- 47% prijavljuje probleme u obavljanju posla;
- 40% nije u stanju da zadrži posao na duže vreme;
- nelečeni anksiozni poremećaj kod mladih predstavlja faktor rizika za razvoj depresije i zloupotrebu narkotika u mlađem odraslom dobu;
- anksiozni poremećaji se češće javljaju u hroničnom obliku od drugih grupa mentalnih poremećaja, uključujući afektivne i poremećaje zloupotrebe narkotika;
- disproporcionalno pogađaju osobe iz nižih društvenih staleža;
- anksiozni poremećaji desetostruko povećavaju rizik od samoubistava.
Stres, anksioznost i naša tela
Dakle, imamo veliki broj ljudi koji pate od depresije i anksioznosti i njima prouzrokovanih zdravstvenih, finansijskih i socijalnih problema, a mnogi od njih nikada ne potraže pomoć. Želim da istaknem da to nije samo kanadski problem. U zanimljivom eksperimentu sa dve siluete tela pored kojih stoje emotivne reči, priče, filmovi ili izrazi lica, od ljudi je zatraženo da oboje one delove tela u kojima, dok gledaju svaki stimulus, osećaju povećanu ili smanjenu aktivnost, da bi se utvrdilo kako se osećanja odražavaju na telesnom nivou. Ovaj eksperiment je pokazao da emocije koordinišu naše ponašanje i fiziološka stanja tokom događaja bitnih za preživljavanje i prijatnih interakcija.
Tigar napada
Nedavna istraživanja bacaju malo više svetla na to kako stres utiče na telo. Nismo mnogo uznapredovali od predaka – lovaca i sakupljača, iako nam se život umnogome razlikuje. U tekstu Neuroplastičnost mozga izazvana stresom i alostazom dr Mekjuen objašnjava da je mozak ključni organ stresnih procesa. Mozak ima dinamičko i plastično neuronsko kolo, koje koordinira, nadgleda i kalibriše bihejvioralne i fiziološke sisteme odgovora na stres, sa ciljem da ispuni zahteve koje postavljaju određeni stresori. Ti procesi mogu kratkoročno biti adaptivni (alostaza – proces postizanja stabilnosti, ili homeostaza, fiziološkom ili promenom ponašanja) i dugoročno neadaptivni (alostatsko opterećenje – „habanje tela“ koje vremenom raste, kada je osoba izložena hroničnom ili ponavljajućem stresu).
„Stres i stresni doživljaji odavno su dovedeni u vezu sa etiologijom i patofiziologijom hroničnih fizičkih i mentalnih stanja koja danas predstavljaju veliku pretnju opštem zdravlju. Varijacije raznih disciplina u definisanju i proučavanju stresa i stresnih doživljaja predstavljale su kako metodološke tako i konceptualne izazove medicinskoj zajednici da shvati kako zdravstveno stanje pojedinca tokom života može biti pogođeno tako kompleksnim procesima. Ti izazovi se bave trenutnim perspektivama, koje se nadovezuju na nedavne napretke u translacijskim istraživanjima životinja i ljudi i ističu da odnosi između stresnih doživljaja i zdravstvenog stanja zavise od dinamičke interakcije između genetske sklonosti i izloženosti faktorima sredine. Ta interakcija počinje u materici i traje do smrti.“
Iako retko pokušavamo da savladamo tigra, ili oborimo bizona kako bismo prehranili porodicu, i dalje živimo u stanju stresa zasnovanog na nečemu što osećamo kao opasnost ili pretnju. Održavamo homeostazu kroz alostatsko prilagođavanje spoljnim i unutrašnjim zahtevima koje registruje naš mozak. Ovu alodinamičku adaptaciju plaćamo habanjem tela i mozga, koje se naziva alostatskim opterećenjem. Alostatski odgovori na stresne doživljaje najbolji su kada se aktiviraju brzo i odmah zatim prekinu. Popeo si se na drvo da pobegneš od tigra i sad možeš da se diviš oblacima u daljini, dok čekaš da siđeš. Ili, bizon je pao sa litice i sada možeš da proslavljaš sa svojim drugarima lovcima, dok ti srce usporava rad i hvataš dah. Kada se alostatski odgovori produžavaju i ne prekidaju, alostatski sistemi podrivaju mentalno i fizičko zdravlje. [2]
„Važan aspekt alostaze i alostatskog opterećenja je pojam anticipacije – psihološka stanja kao iščekivanje, briga i anksioznost, kao i kognitivna priprema za predstojeći događaj. Anticipacija koja potiče od neuronske aktivnosti u mozgu može dovesti do stvaranja alostatskih biomedijatora i verovatno je da stanja produžene anksioznosti i anticipacije rezultiraju alostatskim opterećenjem. Ostali važni aspekti individualnih odgovora na stres u vezi sa alostazom i alostatskim opterećenjem su ponašanja koja štete zdravlju, kao pušenje, konzumiranje alkohola, spavanje, ishrana i fizička aktivnost, što zajednički nazivamo načinom života. Sve ovo predstavlja sveukupni pojam alostaze – tj. kako se osobe prilagođavaju i bore sa izazovom – i takođe doprinosi alostatskom opterećenju.“
Konvencionalni holistički prikaz patogeneze pokazujefaktore koji doprinose hroničnoj bolesti (Dr. McEwen)
Judyann K. McNamara © 2014
Vikipedija definiše anksioznost kao neprijatno stanje unutrašnjeg nemira, često praćeno nervoznim ponašanjem kao što je hodanje tamo–amo, somatske tegobe i ruminacija. To je subjektivno neprijatno osećanje straha od očekivanih događaja. Strah je odgovor na stvarnu ili pretpostavljenu neposrednu pretnju; anksioznost je preterana reakcija na situaciju koja se samo subjektivno doživljava kao pretnja. Anksioznost može biti svrsishodna, ali ako je prejaka ili predugo traje, osoba možda pati od anksioznog poremećaja. Anksiozni poremećaji su delom genetski, ali mogu nastati i usled korišćenja droga, uključujući alkohol i kofein, kao i odvikavanje od određenih droga. Često se javljaju sa drugim mentalnim poremećajima, posebno sa velikim depresivnim poremećajem, bipolarnim, određenim ličnim poremećajima i poremećajima u ishrani. Uobičajeni tretmani podrazumevaju promene načina života, terapiju i lekove.
Kako nadvladati tigra?
Ponovo, predlažu nam promenu načina života da bismo se izlečili od anksioznosti. Sigurna sam da svako želi da se oseća srećno, zdravo i smireno! Ako je tako lako, zašto svi to ne uradimo? Zar ne bi bilo divno svetleti kao novogodišnja jelka, kao što gornji dijagram pokazuje, kako izgleda biti srećan? U redu, dakle napraviš izbor da budeš srećan a ne anksiozan, i? Ništa se ne dešava. Onda je sledeća najbolja ideja da potražiš pomoć. Međutim, kad odemo kod lekara žaleći se na anksioznost, imamo problem. Kako otkriti uzrok? Očigledno je da uzrok varira od osobe do osobe i nije baš verovatno da će biti otkriven analizom krvi, snimanjem magnetnom rezonancom ili drugim skenerima i testovima, a mi osećamo da nešto nije u redu. Pa, kako možemo pomoći nekome ko pati od anksioznosti? Iz Bejkrestove studije je već jasno da se lečenjem mlade osobe mogu izbeći ozbiljne zdravstvene komplikacije kao Alchajmerova bolest ili atrofija mozga, a studija sugeriše i da se mogu izbeći socijalni problemi, gubitak prihoda i problemi sa zloupotrebom narkotika. Svakako, osobi je potrebna pažnja pre nego što dođe do ozbiljne depresije ili samoubistva. Previše ljudi čeka dok ne dođe do poremećaja u radu pogođenih organa i sistema, i problema alostatskog preopterećenja. Tada je problem uhvaćen u omču nesvesnog i počinje da utiče na sva polja života. U veoma kasnoj fazi, kada se pojave znaci i simptomi koji ukazuju na strukturalne promene tkiva i organa, lekar na kraju može da postavi konačnu dijagnozu. [2]
A kakvo je lečenje zvanične medicine u toj kasnoj fazi? Medikamenti ili promena načina života. Tako da se opet vraćamo na glavno pitanje – odgovor je u lekovima, jer većina nas ne uspeva da napravi dovoljnu promenu načina života ili da je održi u dovoljnoj meri, kako bismo se spasli od sopstvenih misli i percepcija. Da, tigar će me verovatno pojesti, znam da je negde iza ugla i verovatno, začudo, liči na mog šefa, pa pet puta nedeljno nalećem na to zastrašujuće čudovište. To znači da smo u buli, što bi rekla moja majka, jer ne možemo da smislimo izlaz iz problema koje nam stvaraju sopstvene misli.
Homeopatija može da pomogne kod anksioznosti
U tekstu Numensko-dinamični čovek, Džudijan Meknamara objašnjava problem stresa i anksioznosti i kako homeopatija može da pomogne. Stres je u osnovi primena sile ili otpor sili. „Stres je, po definiciji, proces kroz koji se prilagođavanje i evolucija javljaju kao odgovor na spoljne i unutrašnje pokretačke sile. Život je kretanje, dinamična interakcija sila. Stres može nastati kao posledica uticaja okoline ili biti samoprouzrokovan. Samoprouzrokovan stres može se doživljavati na dva načina: sila koja pokreće osobu ili sila koja se opire promeni ili životu.“ [2] To proističe iz homeopatskog shvatanja bolesti i zdravlja. Da bi pomogao nekome ko pati od hronične bolesti kao što su anksioznost i depresija, homeopata mora da shvati procese adaptacije i podložnost te osobe. Često otkrivamo da se radi o samoprouzrokovanom stresu, a ono što pokazuju trenutna istraživanja je i to da nepodudarnost između stvarnog i doživljenog kod osobe pod stresom, izaziva posledice povezane sa stresom na veoma suptilnom nivou bioloških funkcija. [2] Ovo je alodinamska komponenta, kada osoba prelazi iz stanja srećne alostaze u nesrećno alostatsko opterećenje.
Savremena istraživanja pokazuju da su i mitohondrije osetljive na psihička, mentalna i emocionalna stanja osobe. Kada čovek vidi izazov koji je izvan njegovog domašaja, percepcija se menja, odgovor na stres postane ustaljen, ili postoji dihotomija između stvarnog spoljašnjeg okruženja i onoga što osoba doživljava, a to se odražava i na organizaciju mitohondrija. [2]
Mitohondrije kao bioenergetski portali (Judyann McNamara)
Gornji deo grafikona prikazuje situaciju optimalnog zdravlja i osetljivosti. Kada je razlika između spoljneg i opaženog donekle postojana, mitohondrije mogu koherentno da kanališu vitalno polje da bi se ćelije i organizam prilagodili promenljivim uslovima, i razviju se. U tom scenariju, mitohondrije su združene, u bliskom kontaktu i spojene, formirajući kao grupa koherentnu sliku osnovnog elektromagnetskog polja, poravnanjem svojih krista. Kada se razlika između opažanja i stvarnosti poveća, ta koherencija se gubi. Možda se sa tim gubitkom gubi adaptacija, sloboda reagovanja i mogućnost razvoja. Kada razlika pređe određenu meru, mitohondrije menjaju oblik (balon puca) i postaju disfunkcionalne. Ako su faktori okoline previše ekstremni, potpuno gube oblik, postaju blede i anemične i započinju proces koji dovodi do smrti ćelija u kojima se nalaze.“ [2]
Uz pomoć homeopatije, u stanju smo da napravimo promenu, kako onoga što osobu motiviše, tako i nezdravog deluzionog stanja koje dovodi do bolesti. Da bi otkrio pravi uzrok koji treba u hroničnoj bolesti treba izlečiti, homeopata mora da shvati čovekove procese adaptacije i razvoja. U tome je draž homeopatije, jer može izlečiti depresiju, anksioznost i stres, ne izazivajući nikakva oštećenja, i to bez medikamenata ili u kombinaciji sa njima.
[1] Izvorni tekst
[2] Džudijan Meknamara Institut za klasičnu homeopatiju Montreal
2 komentara
neizmjerno hvala za svaki objavljen tekst.
pozdrav iz zagreba
Hvala što čitate. 🙂
Pozdrav Zagrebu!